KünstlerInnen: Alexandros Georgiou and Jennifer Nelson, in collaboration with ITYS, Institute for Contemporary Art and Thought, Athens and Konate Mamadou and Theophile Yerbanga,
Photo: Paul Zografakis
Abgebildetes Werk: „January 12, 2008 – An Attempt”, 2008
Texte von R M Syllantavou (Doctor at Hellenic Center for Diseases Control & Prevention; Member of Medicines du Monde; for the last seven years, and in collaboration with Filippos Olymbitis, she has been been working as a volunteer on the island of Leros, Athens)
[DE] [EN] [TR] [HR] [SI] [HU] [CZ] [GR] [FR] [AL]
Skupina ljudi različitih nacionalnosti pokušavaju uspostaviti večeri razmjene. Teško je započeti, s obzirom na to da ne postoji povijest ovakvih događanja u Ateni. Okupili smo se u Africana Pub-u u Ateni kako bismo zajedno plesali i pili. Grci, ostali Europljani i Afrikanci iz Burkine Faso, Obale bjelokosti i Nigerije - svi su stanovnici Atene, a susreću se s dozom nelagode. Nismo znali kako početi. Jedni govore engleski, drugi francuski, treći grčki. Okupljamo se u kružoke – male skupine bijelih i male skupine crnih. Tek uz glazbu i dobru volju, sramežljivo pronalazimo trenutke za zajednički ples. Ne poznajemo društvene kodove. Sva pitanja udvaranja, seksualnosti, prijateljstva – jesu li ista? Ne želimo dati pogrešne signale. No večer se ipak razvija. Smiješimo se. Pokušavamo. I zaista, unatoč službenoj prirodi večeri, zabavljamo se. Drago nam je da smo došli. Jednim malim, sićušnim korakom – učinjenim voljom i ljubavlju – stvorili smo početak. To je bio naš prvi pokušaj.
Jennifer Nelson
Imate li 20 godina? Ili 50? Ili možda 70?
Bez obzira na dob, barem jednom u životu morati odvojiti sat vremena kao biste “otputovali” u centar za prihvat imigranata i još jedan sat za povratak kući. Oni koji odluče život imigranata doživjeti vlastitim očima a ne posredovanjem televizije, te usporediti ono što vide sa svojom udobnom foteljom i bogatim ručkom koji ih čeka u kuhinji, neće imati poteškoća razumijeti što danas znači MIGRACIJA.
Migranti su ljudi poput nas, koji imaju fizičke i emocionane potrebe i koji su se odlučili tragati za NOVIM ŽIVOTOM – baš kao i mnogi Grci u prošlosti, koji su emigrirali u Njemačku, Belgiju, Saudijsku Arabiju, Egipat, Ameriku i Australiju. Nekada su imigranti bili pod strogim nadzorom države koja ih je prihvaćala uz dobrodošlicu(!), jer su predstavljali novu radnu snagu. DANAS se nadzor države nad migrantima provodi na nedefiniran i sporadičan način. Nakon dolaska u neku zemlju, migrant je određen kao “ilegalac”, uz mnoštvo drugih koji, poput njega, prelaze granice tajno, gonjeni ne siromaštvom već GLAĐU i POLITIČKIM SUKOBIMA!
Sva ta teorija mi prolazi mislima, a onda se sjetim…
Jednog jutra majka i dječak dospjeli su na Farmakonisi, Leros, drhteći od hladnoće nakon što su plivali sat vremena. Gonič robova prislonio im je pištolj na glavu, prisiljavajući ih da skoče natrag u ledenu vodu kako ih ne bi morao uhititi. Danas se ova žena, strankinja koja ne vlada grčkim jezikom, nada pronalasku nekog posla a njezin sin, desetogodišnji dječak, će naučiti “abecedu”. “Razmišljam o tome da ostanem u Grčkoj – ne želim više putovati”, prijevod je onoga što je potiho izgovorila.
Lainu je u Somaliji bila seksualno zlostavljana. Trebalo joj je puno snage odlučiti se za put u nepoznato, sljedeći svoje snove. Nije mogla znati kakva je sudbina čeka u stranoj zemlji. Mi odrasli svjesni smo opasnosti kojima je izložena te bismo trebali razmisliti o našoj odgovornosti: “u trgovini ljudima, kupac je također odgovoran”.
Samirove oči zrače radošću slobode. Komad kruha dovoljan mu je sve dok se nalazi izvan zatočeništva, masakra, poniženja od strane brutalnog režima na pustim afganistanskim planinama.
Imali su više sreće od Hassana, dvadesetogodišnjeg mladića koji nije izdržao hladne vode Egejskog mora. Semil, također jedan od suputnika, ovako je opisao što se dogodilo: “Još uvijek je bio mrak kada smo skočili u vodu, crna noć bez mjeseca; plivali smo bosi i samo su jedna ili dvije osobe imale prsluke za spašavanje; jedni su otplivali ulijevo, drugi udesno… nakon otprilike sat vremena oni koji su imali sreće dosegli su kopno. Hassan nije bio među njima…”
Život ne čine samo materijalna bogatstva… Ako živjeti znači biti “civiliziran”, moramo biti osvješteni i spremni na akciju. Uložite dva sata vašeg života kako biste sami posvjedočili civlizaciji koju gradimo!
R M Syllantavou