Künstler: Miklós Erhardt & Dominic Hislop (Budapest)
Abgebildetes Werk: The Inside Out project was initiated and organized by artists Dominic Hislop and Miklós Erhardt, in 1997-98 – almost exactly ten years ago. The photograph on the poster was made by Ferenc Budai, one of the participants of the project, in June 1997.
Text von Miklós Vecsei (Vice-president of the Hungarian Malteser Charity Service, Budapest)
[DE] [EN] [TR] [HR] [SI] [HU] [CZ]
Bilješke o zakonskim izmjenama
Mađarski parlament usvojio je 15. listopada 2007. godine prijedlog o izmjeni zakona koja bi beskućnicima omogućila legalno sklonište u šatorima. Zastupnik koji je predložio izmjenu imao je najbolje namjere; ministarski povjerenik za pitanje beskućništva uručio je ostavku.
Problem nije u šatoru nego u “pravu” na njega. Kao socijalni radnici koji rade na ulici također koristimo šatore, prekrivače, vreće za spavanje, pelene za odrasle, plastična pokrivala pa čak i cigarete i alkohol – sve što umanjuje patnju u ekstremnim situacijama. Pitanje je treba li se doista, u prvom desetljeću 21. stoljeća, jedan socijalni zakon baviti ovim problemom na takav način?
Zadnjih godina mogli smo se uvjeriti kako mnogi političari, naročito oni unutar gradskih struktura vlasti, pitanje beskućništva sagledavaju kao jedno od pitanja javne higijene, poput problema smeća, psećeg izmeta ili bilo čega što narušava estetski sklad grada. Poduzete mjere u većini slučajeva nisu išle u smjeru rješavanja nego zataškavanja problema. Jedna za drugom nizale su se odredbe koje su regulirale prošnju na javnim mjestima, žustro nastojeći zadovoljiti neumornu, iako razumljivu, potrebu društva za redom. Kada nam uspije oduprijeti se takvim napadima – pozivajući se na pravo beskućnika da borave, primjerice, u pothodnicima – smatramo to pobjedom. No, gorak okus ostaje nam na usnama.
Beskućništvo je tijekom zadnjih dvadeset godina postalo dijelom svakodnevnog života. Možda se i nije povećao broj ljudi na ulicama no prag tolerancije se smanjio, tako da se društvo postavlja osuđivački prema njima. Statistike, međutim, nisu djelotvorne. Beskućništvo je društvena bolest – umjesto da ih se stavlja pod šatore, beskućnicima je potrebna precizna dijagnoza, koja će utvrditi je li njihovo stanje akutno ili kronično te što bi predstavljalo primjeren tretman. U slučaju bolesti ljudsko pravo na oporavak je jedino koje je smisleno. Stručnjaci koji rade s beskućnicima postigli su zavidne rezultate, ali oni ne vode nikamo bez aktivne potpore zakonodavstva i društva.
Telefonski centri za pomoć, ulični servisi, vozila za krizne situacije, distribucija hrane i čaja te zdravstvena pomoć dostupna 24 sata dnevno u posljednjih su nekoliko godina ukazivali na zamjetan društveni angažman. Subvencionirani projekti udomljavanja pokazali su se rješenjem koje je pomoglo više od 1000 ljudi i dokazali da je temelj za rehabilitaciju isključivo društvo – pitanje skloništa u šatorima unijelo je pometnju u cjelokupnu situaciju. Štoviše, spomenuta izmjena zakona odigrala se u trenutku kada su stručnjaci, u okviru razvoja nove strategije, počeli poticati javnu raspravu o tome koliko dugo društvo može gledati na beskućnike koji redovito postaju žrtve hladnoće i zime. Može li se njihovo “pravo” da podlegnu hladnoći poništiti pravom stručnjaka da interveniraju? Može li postojati pozitivna netolerancija? Unatoč tome što ne postoje jednostavna rješenja, rasprava se mora nastaviti. U ovom slučaju, svako reduktivno rješenje kojime se poimanje prava zloupotrebljava donosi više štete nego koristi.
Miklós Vecsei
Podpredsjednik Mađarske malteške humanitarne udruge
Bivši ministarski povjerenik za pitanja beskućništva